Hej ti! Zaprati nas!
Pratite nas! Veoma smo društveni 😉
Buducnost je sada!

Buducnost je sada!

PISMO BIVŠOJ ŽENI: Volio bih da sam te znao bolje “čuvati”

Advertisement
Advertisement

Budućnost Je Sada

Published

on

Anthony D’Ambrosio je kolumnist i pisac koji je privukao veliku pažnju javnosti svojim nizom članaka “Varanje je puno više od seksa”, a sada je sa svijetom podijelio nešto još osobnije – ljubavno pismo koje je napisao svojoj bivšoj supruzi na App.com. 24sata.hr.

Moja bivsa,
Nikada nisam zamislio da ćemo ti i ja, od svih ljudi na ovome svetu, doživeti takav poraz kao što smo mi.

Tokom godina stvorili smo divne uspomene. Zajedno smo se popeli sve do vrha, samo da prokliznemo i padnemo čim stignemo tamo. I iako sam tome najviše doprinio, toliko sam se trudio da vas držim …

Moje srce je slomljeno na milion komada. Konačno sam shvatio da nas ne mogu spasiti. Nisam mogao da poništim ono što sam učinio, pa sam vam dozvolio da pronađete pravu sreću za sebe. Sve što sam želela bila je porodica. Sanjala sam da se zaljubim u divnu ženu, oženim se, učinim prelep dom i jednog dana dobijem malo snopa naše sreće.

Vjerojatno uopće ne trebam naglasiti da ste vi taj san ostvarili za mene, u stvari ste mi pomogli da ga ostvarim u velikoj mjeri. Željela sam ništa drugo nego da budem najbolji muž, romantična ljubavnica, nesebična njegovateljica za našu porodicu i jednog dana – najbolji tata.

Naš odnos nije bio savršen, ali toliko sam vas volio …

Od svih stvari koje sam želio, ništa od ovoga nisam mogao zamisliti bez tebe.

Naš zajednički život bio je poput Disney Svijeta. Bezbrižno smo trčali kroz zabavni park koji nazivamo životom. Držali smo se za ruke, smejali se, plakali, voljeli, zadivili i zadivili sve što smo prošli. Bili smo djeca sa snovima i zajedno smo razmišljali o danu kada će se svi ostvariti. Vremenom se vrtiljak prestao vrti. Muzika je utihnula, svjetla su se ugasila i naše čarobno putovanje bilo je prekinuto.

Otišao si.
Odjednom mi je sve što sam znao o životu prije postalo strano. Izgubio sam se bez tebe. Ostalo mi je samo sjećanje i snovi o nama za koje sam znao da se nikad neće ostvariti.

Postoje neke stvari za koje nikad nisam imao prilike da vam kažem …

Svaki put kad bih te nazvao, veselio sam se što sam čuo tvoj glas. Rekli biste “hej” nevinim glasom punim ljubavi. A to se nikada nije promijenilo. Uvijek me podsjetio na početke naše veze i na sve razloge u koje sam se zaljubio u tebe. Ko bi pomislio da ovako nešto može biti tako moćno? Zbog toga si bio jedinstven.

Sećate se koliko puta ste vikali na mene „zašto te gledam“ i nasmijao bih se ili naljutio na tu drskost koju imaš u sebi. Znaš šta? Pogledao sam te jer sam mislio da si najljepša stvar na svijetu. Nije me bilo briga što nosiš, jesi li imala šminku …

Pogledala bih te i izgubila se u tvom osmijehu. Volio sam sve mane koje ste pripisali sebi – kad ste se pogledali u ogledalo i uvukli u trbuh, kako ste analizirali svaku našu sliku i natjerali me da izbrišem one koje vam nisu dobro – 90 posto njih, da nervozno koračam kad ste uzrujani. Sve sam primjetio. Ali i ja sam ga volio.

Sjetite se Valentinova u Atlantic Cityju i tog odvratnog hotela koji smo dobili s krevetom na kojem niste ni htjeli sjediti. Skakali ste po sobi poput manijaka prije nego što ste se napokon umorili i zaspali. Sjedio sam kraj vas i gledao vas kako spavate, razmišljajući o tome kako bih se jednog dana oženio vama. Izgledao si tako mirno i podsjetio me da imam dužnost paziti na tebe.

Onda je to toplo poslijepodne u junu. Najduže putovanje s posla u mom životu. Tri sam tjedna držao vaš prsten u plavoj Tiffany kutiji umotanoj u crveni luk. Htio sam te zamoliti da cijeli život provedeš sa mnom i nisam više mogao čekati. Svaki put kad sam ga pogledao, sjetio sam se trenutka kad sam te prvi put vidio.

Razmišljao sam o tome kako smo još uvek deca koja nemaju ništa osim jednoga. Razmišljao sam o našim snovima i o tome kako sam spreman da te volim do kraja života. Pomogao si mi da postanem muškarac, a prsten je bio samo znak potvrde koliko te cijenim.

Bila sam tako nervozna na plaži, dlanovi su mi se znojili, srce mi je lupalo. Nakon što sam kleknuo u pijesak, sjećam se izgleda vašeg lica. Zalazilo je sunce, kosa vam je plesala na vjetru, čuo sam valove iza sebe. Nikad neću zaboraviti kako ste rukom prekrili usta i rekli „da“.

To će me odvesti na naš dan vjenčanja. Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, kada sam ti stavio prsten na ruku – bio sam siguran da se to nikada neće srušiti. Radovao sam se tom trenutku 27 godina mog života, ali nisam ni sanjao da će biti tako savršeno. Sve je bilo ljepše nego što sam ikad mogao zamisliti, ništa se nije moglo usporediti s mojim uzbuđenjem što sam postao tvoj muž.

Sve me zadivilo – crkva, ljudi, kamera, muzika, ti. Nas dvoje, tinejdžeri koje smo upoznali prije osam godina i nismo imali pojma o životu, ljubavi i o tome gdje će nas sve odvesti. Gradili smo život, karijeru, dom i došlo je vrijeme da postanemo porodica. Čekao sam te kod oltara punog emocija i samo sam htio da te držim za ruku do kraja života. Ti si mi bio najbolji prijatelj, htio sam ti pružiti sve najbolje.

Ponekad, međutim, mora se prihvatiti neočekivano. Naši se svjetovi moraju raspasti da bi ih mogli ponovo sastaviti onakvi kakvi bi trebali biti. Ništa mi na svijetu nije važnije od vaše sreće i to što vas imam u životu znači za mene sve.

Naši su životi krenuli različitim putevima, ali nikad ne mogu oduzeti uspomene koje smo dijelili.

Što se mene tiče, srećna sam. Našao sam svoj mir. Nikada nisam imao toliko posla, našao sam novu strast prema pisanju i obnavljam život iz milion komada. I dalje sanjam o svojoj porodici. I dalje sanjam vlastito dijete. Naravno, još uvijek sanjam da se zaljubim i budem sretna.

I dalje sam isti Anthony kojeg poznaješ, a istovremeno sam potpuno drugačiji.

Vidite, puno ljudi na svijetu živi s mržnjom prema sebi. Žive sa strahom i gnjevom. Ja nisam jedan od njih. Razočarana sam što nismo napisali svoju bajku do „srećnog kraja“, ali nikada se neću naljutiti. Nikada te neću mrziti niti ću ikada lagati o svojim osećanjima. Bog mi je pružio jedinstvenu priliku da volim. To me je mnogo naučilo o životu i stvorilo mi uspomene na koje ću ga zauvijek njegovati. Kako sam mogao biti bijesan na to?

Roditeljima, sestri, djedovima, tetkama i stricima – recite im da ih volim kao da su moji i da mi je žao što nisam ispunio njihova očekivanja. Znam koliko te vole. Znam kakvog su muškarca željeli za tebe i Bog zna da sam učinio sve što sam mogao biti takav.

I na kraju, tebi. Žao mi je zbog svega što sam te povrijedio. Više od svega što sam želio provesti vječnost pored tebe, htio sam ti pružiti sve na svijetu. Nažalost, nisam uspio. Da sam tada znao šta znam, držao bih vas čvršće za vrijeme našeg prvog plesa i odabrao bih pjesmu koja se nikad ne bi završila.
Nisam savršena i ne trebaju mi ​​drugi koji misle da jesam. Pogriješio sam, napravio sam stvari na koje nisam ponosan, odluke koje bih rado promijenio da mogu. Ali ja sam nekoga voljela sa svakim dijelom svog tijela, sa svim otkucajima srca, sa svakom centimetrom duše. Nije bilo savršeno, ali volio sam sa svime što sam mogao, na način da tvoja sreća bude moja. Zahvalan sam na tome.

Jednom sam vam rekao kako bih volio da svoj osjećaj ljubavi prema vama pretočim u riječi i podijelim sa cijelim svijetom i ovo je moj najbolji pokušaj u tome.

Gubitak tebe je najnebolnije iskustvo u mom životu, ali učinilo me snažnijim nego ikad prije. Nekako je život učinio stvarnijim. Dok sam izgubio ženu na papiru, u stvarnosti sam izgubio i više od toga. Izgubio sam dio sebe koji se nikad više neću vratiti.

Dobro pazi na taj deo mene.

Želim vam sve najbolje, Anthony

Manjak stručnog osoblja u zdravstvu bio je veliki problem njemačkom ministru zdravlja Jensu Spahnu i prije krunice.

“Jednog dana ćete razgovarati o tome kako ste uspjeli u životu. Bit ćete primjer drugima ”- stoji na jednoj fotografiji koju je Herbert Otoniel Perez Victoriano objavio na Facebooku. Zvuči kao sjajna vizija, ali Perez Victoriano mnogima je već uzor, piše “DW”.

29-godišnjak iz južnog Meksika zaposlio se u klinici Charite u Berlinu. Tamo radi kao njegovatelj i brine se za pacijente koji pate od zaraznih i plućnih bolesti. Radi od novembra 2018. godine zajedno sa još 20 negovatelja i medicinskih sestara iz Meksika.

 

Ali put do Njemačke nije bio lak. Krajem 2016. godine javio se na oglas agencije za zapošljavanje u inostranstvu u svojoj domovini i počeo učiti njemački jezik. Do tada je već godinu dana radio kao njegovatelj.

Ali netom prije nego što je Perez Victoriano trebao krenuti u Njemačku, agencija je propala. Ali imao je sreće što je kontakt sa klinikom Charite već uspostavljen ranije, pa ga je klinika pozvala u Berlin.

Do 2030. bit će popunjeno 300.000 radnih mjesta

 

Manjak stručnog osoblja u zdravstvu bio je veliki problem njemačkom ministru zdravlja Jensu Spahnu i prije krunice. Prema njegovim riječima, u sektoru njege nedostaje 50.000 njegovatelja. Do 2030. taj će se broj povećati na oko 300.000, procjenjuje Njemačko vijeće za njegu bolesnika.

To nije novi problem – od 2013. godine u toku je program Centralne medijacije za stranu i kvalificiranu radnu snagu (ZAV) pri Federalnoj agenciji za rad. Nazvani „Triple Win“, njegovatelji se regrutuju u inostranstvu.

Sredinom 2019. godine ministar Spahn želio je unijeti malo više svježine u ofanzivu zapošljavanja radnika. Prvo je putovao na Kosovo, a zatim u Meksiko kako bi zaključio ugovore o radu.

 

Neposredno prije toga osnovao je Njemačku agenciju za kvalificiranu radnu snagu u zdravstvu i zdravstvenoj zaštiti (DeFa). Agencija prije svega treba voditi računa o tome da kvalificirani radnici olakšaju ulazak i izlazak iz zemlje.

No, na pitanje Deutsche Welle-a iz Ministarstva zdravlja, primljen je pisani odgovor da je zbog trenutnih mjera zbog pandemije ponuda radne snage “obustavljena na neodređeno vrijeme”. A DeFa već ima 1.300 sporazuma s njegovateljima iz Meksika i Filipina.

 

Birokratija kao problem

 

Direktor ljudskih resursa klinike Saarbrücken, Thomas Hesse, također se oslanja na kvalificiranu radnu snagu iz inostranstva. „Morali bismo ovdje školovati mnogo više ljudi i istovremeno gledati kako zaposliti rad iz inostranstva.

To je jedini način na koji možemo stvari staviti pod kontrolu “, kaže Hesse. Naglašava da je radna snaga iz Meksika vrlo dobro obučena za rad.

Jedna od glavnih prepreka mnogim skrbnicima iz inostranstva je njemački jezik. A za Pereza Victoriana: „Mnogo je bolje kada prvo naučite jezik. Jer što je bolji vaš njemački jezik, pre ćete se integrirati u društvo. ”

 

29-godišnjak se osjeća ozbiljno na poslu. Nakon kratkog treninga danas zarađuje isto koliko i kolege, dobio je ugovor na neodređeno vrijeme i do sada “nije imao loših iskustava jer je stranac”.

Naravno da je rad često stresan, ali kako kaže, barem postoji red. Ovdje se cijene i pacijenti i zaposlenici. “Nikad prije nisam radio dvostruku smjenu, a to je sasvim normalna stvar u Meksiku.”

 

Njemačka prvenstveno ima problema s birokracijom prilikom zapošljavanja radne snage, kaže Thomas Krakau, koji vodi sektor njege na klinikama u Asklepiosu. „Potreban je standardizirani postupak za priznavanje stranih diploma“, kaže Krakow.

Trenutno svaka njemačka država ima svoja pravila, što dodatno usložnjava priznavanje srednjoškolskih i univerzitetskih svjedodžbi. Krakau se također požalio DW-u da se „ništa nije promijenilo“ nakon svih dosadašnjih inicijativa ministra zdravlja.

 

Nema zapošljavanja, nema zaposlenja

 

Činjenica je da čak i brojke zapravo ne govore o uspjehu do sada preduzetih mjera. Na pitanje “DW”, ZAV je istakao da je od 2013. u Njemačku stiglo oko 4.000 njegovatelja.

Ovaj broj ne uključuje ljude koji su došli preko drugih agencija. I ova godina neće biti bolja, s obzirom na to da su zbog krune “otkazani razgovori planirani za ljeto s njegovateljima u partnerskim zemljama”.

 

Herbert Otoniel Perez Victoriano, nakon negativnih iskustava, radije bi došao u zemlju putem programa ‘Triple Win’ i savjetuje da se sve privatne agencije za zapošljavanje temeljito provjere. “To je jedini način na koji možete biti sigurni da nećete platiti više”, kaže on.

S obzirom na brzi rast broja ljudi zaraženih koronavirusom, trenutno puno razmišlja o Meksiku i svojoj porodici. Ali ne planira se povratak. “Ne mogu to isključiti, ali trenutno je moja karijera u Njemačkoj.”

Nastavi da čitaš...

Bolest je 1,5-2 puta češća kod muškaraca, a javlja se najčešće nakon 50. godine.

Rak želuca je jedna od najbolnijih vrsta tumora. Međutim, incidencija i smrtnost posljednjih decenija u većini zemalja opadaju. Bolest je 1,5-2 puta češća kod muškaraca, a javlja se najčešće nakon 50. godine.

U ranim fazama bolesti pacijenti obično pate od atipičnih tegoba koje traju dugo, ali nisu tako izražene. Dugotrajna infekcija H. pylori koja živi na želučanoj sluznici jedan je od primarnih uzroka raka želuca. Simptomi uglavnom nisu prisutni u ranoj fazi bolesti, ali ih je također teško prepoznati.

 

Mnogi odlaze liječniku prekasno, a rano otkrivanje bolesti presudno je za pravovremeno liječenje. Iako je sama po sebi jedna od najbolnijih vrsta karcinoma, ovo su simptomi bolesti koji ne uključuju bol.

– Nelagodnost u trbuhu – Mučnina i povraćanje Brzi osjećaj sitosti nakon jela – Povraćanje krvi ili crne stolice – Neobjašnjiv gubitak kilograma

 

Neki od najčešćih uzroka raka želuca uključuju čestu konzumaciju dimljene i visoko zasoljene hrane, vode sa puno nitrata i održavanje pripravnosti hrana na sobnoj temperaturi umjesto u hladnjaku.

Nezdrave navike također povećavaju rizik od bolesti, posebno pušenja i alkoholizma. Mnoga su istraživanja pokazala da konzumiranje hrane koja sadrži vitamin C i beta-karoten, poput svježeg voća i povrća i crnog hljeba, smanjuje rizik od bolesti.

Nastavi da čitaš...

Kad čovjek poludi u stara vremena …

“Moja supruga i ja smo u braku 35 godina. Prošli smo puno toga zajedno. Imamo divnog sina i kćerku. Oboje su zauzeti i sretni su u braku – a sve zahvaljujući mojoj supruzi, koja je naporno radila na njihovom odgoju svih ovih godina.

Nakon penzionisanja, supruga i ja odlučili smo uložiti male ušteđevine u novi posao. Rezultat je premašio sva naša očekivanja: nikada u životu nismo zaradili toliko novca, gotovo smo poludjeli od radosti. Sada smo se zbrinuli i mi i naša deca. Nisam više morao raditi! Upravo sam shvatila da je vrijeme da uživam.

 

Kupio sam novi automobil, počeo sam da odlazim na prestižne događaje, mlade žene su pažljivo slušale šta govorim, uvijek su se vrtjele oko mene … Osjećala sam da sam “poletjela”, ali nisam brinula – nekada sam živjela, a sada je bilo moje vreme.

Svugdje sam trošio, izlazio s milion različitih ljudi, barem sam bio kod kuće … A onda sam je upoznao – Danicu.

Bila je poput ostvarenja svih mojih maštarija: upravo o onoj ženi o kojoj mašta. Preko noći “izgubio sam glavu” za njom. Danica je imala samo jedan uslov – da se uda.

 

Odlučio sam da upoznam njenu porodicu. Došao sam na večeru s njom, bila je i njena majka (koja je bila u dobi moje supruge). Njena majka mi je pričala kako je Danica zbog mene izgubila glavu, kako se htjela udati, kako je nikad nije vidjela takvu …

Nevjerovatno mi se svidjela sva ta priča. Na kraju večeri, Danica i ja smo zaključili da bih se trebao razvesti i oženiti njome.

 

Vraćajući se kući nakon večere s Danicom, razmišljao sam o svim mogućim razlozima razvoda od supruge.

Bio sam toliko očaran Danicom da sam počeo mrziti svoju suprugu. Kad sam se vratio kući, započeo sam banalnu svađu u kojoj sam je optužio da je povezana s našim sveštenikom, “zašto bi se inače stalno družila u crkvi?”

Samo me zurila u prazno, a onda mirno rekla: “Vidim da nisam ja ovdje. Sigurno ste izgubili glavu zbog one mlade plavuše koja se mota oko vas. Ne mogu vjerovati da ste uhvaćeni. Starče!”

Mirno se spakirala i isti dan napustila našu kuću. Sa sobom je ponijela samo najosnovnije stvari. Djeca su nas pokušavala pomiriti, ali to nisam željela ni čuti.

Razvod je stigao ekspeditivno. Moja bivša supruga nije imala problema sa razvodom. Uskoro sam se udala za Danicu.

 

Tačno dvije sedmice u novom braku osjećao sam se kao kralj. Uz sebe sam imao mladu i poželjnu ženu. A onda sam počeo primjećivati ​​stvari: kako je muškarci gledaju, kako reagira na te poglede, kako spava do podneva, kako ne radi ništa, kako nema drugog interesa osim šminkanja i njege ….

Ali sada je bilo prekasno. Po malo, moj život se pretvorio u pakao. Nedostajala mi je prva supruga, njena pažnja, kuhanje, ljubaznost …

Djeca su se odmakla od mene, posebno kad je Danica rodila naše dijete. Potpuno je neprirodno da imam dijete “u stara vremena” i ne osjećam se povezano s njim. Izvodim ga u park, kao što bi djed izveo unuka.

 

Svaki dan se osjećam kao da sam napravio veliku grešku, ali bojim se to nekome spomenuti.

Vremenom sam prekinuo komunikaciju sa bivšom suprugom i djecom. Sada se osjećam kao zatvorenik u svojoj kući.

 

Shvatio sam da sve ima svoje vreme. Moje vrijeme prolazi, a Danicino tek dolazi. Dugo nisam uspeo da joj ispunim sve želje u krevetu. Nemamo zajedničkih tema o kojima bismo razgovarali.

Dao bih sve što moram da vratim vrijeme. Kako bi bilo lijepo ostarjeti pored žene mojih godina … Zavidim parovima koji su prošli teška vremena i sve prevladali i ostali zajedno. ”

Nastavi da čitaš...

Jednom sam pitao psihologa za mene vrlo važno pitanje:

“Zašto naši roditelji postaju nepodnošljivi u starosti? Oni tačno znaju kako nas povrijediti i koliko god se trudili, pucali smo i naši odnosi se znatno pogoršavali?”

 

Čovek pomisli i reče mi:

 

“Znate, osoba dva puta u životu postane nepodnošljiva za voljene osobe. Očito u svrhu lakšeg razdvajanja i odlaska.

To je prvi put u adolescenciji. U toj dobi dijete je u stanju da izludi svoje roditelje. Sve suptilne veze polako se prorjeđuju i prekidaju, a želja da se dijete osamostali postaje obostrana.

 

Ista stvar se dešava u starosti. Tako nas priroda priprema za razdvajanje, opraštanje … Što su roditelji zahtjevniji, nepodnošljiviji „pod stare dane“, to lakše podnosimo trenutak kada umiru.

Još je gore onima koji u dobrim vremenima ostaju u dobrim odnosima sa roditeljima. Ponekad nježnost koju osjećaju uništi im život čim im mama ili tata umru. ”

Nastavi da čitaš...

MoŽda vam se svidi...